Tim Akademije medicinskih znanosti pobrojao je u Krapinsko – zagorskoj županiji 20 lokacija s prirodnim činiteljima za razvoj zdravstvenog turizma. Taj podatak najbolje svjedoči o nedovoljno iskorištenom potencijalu Zagorja, pogotovo kada govorimo o termalnim izvorima. I dok je sezona u našim četirima toplicama, možemo to tako reći, već u punom jeku, prisjećamo se zaboravljenih bisera koji su nekada na svojim izvorima okupljali na tisuće kupača, ali ih je, zbog nebrige, nezainteresiranosti ili iz nekog drugog razloga, nagrizao zub vremena, pa danas Zagorcima predstavljaju samo davnu, dragu, neizbrisanu uspomenu.

SUTINSKE TOPLICE

Već petu godinu nema kupanja u nekadašnjem lječilištu koje je posjećivao i Antun Mihanović

Jedan od zagorskih bisera, Sutinske Toplice, prvi se puta spominju 1258. godine, a jedne su od najstarijih toplica na području Hrvatskog zagorja. Prvi bazen sagrađen je 1808. godine. Bio je tu veliki kupališni kompleks s hotelom, kupališni sklop koji je uključivao zgradu s popločenim bazenima iskopanim u stijenama. U toplicama su bila korištena tri jača izvora, voda je iz jednog bazena prelazila u drugi i sama se regulirala. Vrela voda Sutinskih toplica bila je poznata po svojim ljekovitim svojstvima, zato ju je i vlada Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1893. godine službeno proglasila ljekovitom, a izvorište lječilištem. U Sutinske su toplice dolazile mnoge poznate osobe, između ostalih, i Antun Mihanović. Međutim, nakon smrti vlasnika pl. Adolfa Rittera i prelaska u društveno vlasništvo 60-ih godina prošlog stoljeća, toplice su počele propadati. Hotel se počeo urušavati, kupališni sklop je devastiran, a srušena je i glavna kupališna zgrada, most, prateće građevine te je uništen perivoj u dijelu kojeg je otvoren kamenolom. Kamenolom je kasnije zatvoren, no masovna miniranja uzrokovala su podzemno narušavanje i skretanje podzemnih tokova.
Toplice su ponovno otvorene 1987. godine, i tada su bile izrazito popularne, pa bi se ondje okupilo i nekoliko tisuća kupača. Međutim, već petu godinu zaredom, ondje nema kupanja. Toplice su u vlasništvu Ivančica d. d., koja ima koncesiju do 2018. godine, no, već se godinama ništa u njih ne ulaže.
– Gradu Zlataru, zajedno s općinama Mače i Mihovljan na čijem se teritoriju nalaze toplice, naravno da je u interesu njihovo oživljavanje, a samim time i oživljavanje turizma u našem kraju. Međutim, toplice nisu u nadležnosti gradova i općina, već imaju privatnog vlasnika, s kojim trenutno razgovaramo i zajednički pokušavamo pronaći investitore. Naime, i vlasniku je u interesu da se investitori pronađu. Naša ideja je proširenje turističke zajednice, planiramo s našim susjednim općinama formirati turističku zajednicu područja, stoga je svima jasno da bi Sutinske toplice mogle biti jedan od ključnih pokretača turizma na čitavom tom području – rekla nam je gradonačelnica Zlatara Jasenka Auguštan Pentek.

ŠEMNIČKE TOPLICE

Mještani samoinicijativno uređuju kupalište zapušten još od 1980. godine

Mještani Donje Šemnice svake godine samoinicijativno uređuju kupalište zapušteno već od 1980. godine. Karakterizira ga termalna voda koja izvire iz zemlje, a o 13 tisuća kvadratnih metara gradskog zemljišta oko izvora termalne vode, brine Sportska udruga “Šemničke Toplice.”
Proteklih godina, tijekom ljeta bi se vikendom skupilo i nekoliko stotina ljudi, koji bi uživali u kupanju, nogometu, roštilju. Ulaz je bio slobodan za sve posjetitelje, a o održavanju terena i čišćenju bazena brinuli su volonteri. Međutim, održavanje je svake godine za članove udruge sve veći izazov.
– Uspjeli smo napuniti bazen, no ne vjerujem da ćemo uspjeti osigurati sredstva da on bude napunjen tijekom cijelog ljeta. Naime, samo troškovi klora iznose oko 400 kuna tjedno. Također, kada nam treba pomoć oko čišćenja, uvijek se okupi mali broj ljudi. Prošlu smo godinu teško odradili jer smo jedva uspjeli skupiti sredstva za klor i benzin i ostalo što nam je potrebno da bismo mogli funkcionirati. Tu je i drugi problem. Ljudima date sve besplatno, a oni dođu, naprave nered, ne pokupe smeće za sobom, razbijaju, pa postoji opasnost da se netko u bazenu poreže i slično. Jednostavno je sve to postalo preopasno, a da se ljudi pridržavaju reda, sve bi bilo ok – doznajemo od predsjednika Sportske udruge “Šemničke toplice”, koju će, kaže, također uskoro morati odjaviti zbog troškova. Umjesto na bazen, Šemničani su se ovog ljeta odlučili usmjeriti na sportske sadržaje i uređenje dječjeg igrališta.

KRAPINSKE MRZLICE

Poznato prirodno lječilište konačan kraj doživjelo je 1962. godine

Među djelatnostima koje su ime Krapine pronijele i van granica Hrvatske, bilo je prirodno lječilište prema Kneippovim principima, koje je u podnožju Hušnjakova brda počelo s radom 1903. godine. Krapina je tada imala 1.800 stanovnika.
U opisu iz 1903. godine, uz ostalo je istaknuto: “Zgrada je novosagrađena. Njome se proteže hodnik dug 40 metara, a širok 5 metara, uz koji su poredane kabine za poljevanje. Kabine za gospođe odijeljene su od kabina za gospodu, a proviđene su svim za liječenje mrzlom vodom potrebnim spremama. Imade i kabinah za tople kupelji sa ugljičnom kiselinom i omorikove kupelji. U blizini kupališne zgrade uređen je poseban nenatkriven basin za plivanje sa dostatnim brojem kabina. Pred perivojem pruža se livada, a lijevo zgradi novo korito potočića, gdje gosti gaze travu i bistru vodu, po uputi liječenja.” Lječilište je radilo od 1. svibnja do 1. listopada, a prema potrebi i od 1. travnja do 1. studenoga, a tada je imalo 260 soba s 409 kreveta uređenih za stanovanje. Bile su tu i gostionice te tri lijepo uređena svratišta. Lječilište dr. Crkvenca poslovalo je do 1930. godine, kada je zbog slabe posjećenosti zatvoreno, što su u vrijeme svjetske ekonomske krize doživjela i mnoga druga poduzeća.
Prema objavljenim podacima 1905. godine, na liječenju je bilo 260 bolesnika, a 1911. bilo ih je 630. Lječilište je poslovalo s promjenjivim uspjesima. Naravno, da mu u vrijeme Prvog svjetskog rata nisu cvjetale ruže, a ništa bolje nije bilo ni u godinama koje su uslijedile. Lječilište je 1924. godine od Gradske općine kupio dr. Mirko Crkvenac. Za Krapinu, odnosno samo kupalište, uslijedio je značajan događaj. Ondašnje novine su objavile: “Sadašnji vlasnik poznatog Kneipovog lječilišta u Krapini dr. Mirko Crkvenac, posve je preuredio park oko glavne zgrade lječilišta i povećao broj soba u samoj zgradi postavivši novi namještaj tako, da će svaki stranac (gost) imati potpuni komfor.”
Osim toga, sagradio je prekrasni veliki otvoreni bazen za kupanje. Slijedilo je, za ovaj dio Krapine, raznovrsnih šest desetljeća. U zgradi lječilišta, nakon što je ono prestalo 1930. s radom, inicijativom Doma narodnog zdravlja u Varaždinu otvorena je školska poliklinika. Slijedilo je vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je zgrada znatno uništena. Zgradu 1947. godine od Miroslava Crkvenca (sina dr. Mirka) otkupljuje Narodni odbor općine Krapina. Nakon adaptacije, zgrada je 1951. godine pretvorena u školski internat – najprije za Dom učenika u privredi, a zatim za Srednjoškolski đački dom. U vrijeme šezdesetih godina prošlog stoljeća, mladim i starim Krapinčanima bazen na Hušnjakovom bio je jedino more. Kupalo se i dalje, može se to tak reći, po Kneippovoj metodi. Naime, kako Krapina nema termalnog izvorišta, voda je u bazen dolazila iz vodovoda i bila je prilično hladna, dok ju sunce ne bi ugrijalo. No, to nije umanjivalo zadovoljstvo u kupanju. Od tog dijela otvorenog ljetnog kupališta danas su ostali sačuvani samo dijelovi kabina, a bazen je 1962. godine zatrpan zemljom, i to je bio njegov kraj.