Jeste li ikada razmišljali kako izgleda Božić u obitelji s četrnaestero djece? Tim tragom, krenuli smo put Velikog Trgovišća, da bismo posjetili dom obitelji Herceg iz Družilovca. Mamu Dariju (37) upoznali smo prije tri mjeseca, kada je u Općoj bolnici Zabok i bolnici hrvatskih veterana na svijet donijela četrnaesto dijete, sinčića Jana. Zahvaljujući Mini mljekari Veronika iz Desinića, koja je pripremila poklon paket s mliječnim proizvodima, nismo došli praznih ruku, već smo razveselili velike i male članove obitelji Herceg, koji su nas srdačno dočekali u svome domu.
U naručju mame Darije zatekli smo tromjesečnog Jana, a oko njih i njegovu stariju braću i sestre: Josipu (1,5), Lanu (2,5), blizance Tina i Tinu (3,5), Emu (5), Izidoru (6), Ivu (9), Magdalenu (10), Dominika (13) i Brunu (16). Tata Krunoslav (38), i sinovi Matija (15), Mihael (11) i Nikola (8) za to su vrijeme obavljali poljoprivredne radove.
– Ova trojica jako rado pomažu tati. Iako ljudi misle da mi, zato što imamo toliko djece, samo žicamo novac unaokolo, to nije istina. Kod kuće hranimo kokoši i svinje, i marljivo radimo da bismo djeci osigurali normalan život – otkriva mama Darija.

Socijalna služba

Mališane su upitali kako su proslavili Božić.
– Kitili smo bor i pospremali kuću zajedno s mamom – otkrivaju djeca.
– Bor smo kitili i raskitili nekoliko puta. Malena Josipa se pobrinula da se nakit skine nekoliko puta i ponovno vrati na drvce – smije se mama Darija.
To je samo jedan od nestašluka njezine brojne obitelji, no naučila se nositi s time. Ne živcira se, kaže, oko sitnica, jer su djeca zaista dobra, poslušna i ne uzrokuju joj probleme.
– Znam da bi netko mogao pomisliti da u našoj kući nikad nema mira, ali to nije istina. Svatko od njih nađe svoju zanimaciju i ja pokraj njih mogu obaviti sve svoje svakodnevne poslove. Jedni gledaju crtiće, drugi slažu kockice, a treći pokraj njih mogu vrlo lako pisati domaću zadaću – otkriva.
Otac Krunoslav na proljeće će početi raditi u Njemačkoj, pa će im tada biti lakše, iako, kaže Darija, i sada solidno žive s dječjim doplatkom i onime što zarade baveći se poljoprivredom.
– Nikada nismo tražili ništa posebno od države. Za dvoje svojih osnovnoškolaca sami plaćamo autobusnu kartu 72 kune mjesečno, jer je pravilo da se troškovi prijevoza subvencioniraju samo onima koji od škole žive udaljeni više od tri kilometra, a škola je od nas udaljena točno tri kilometra. Isto tako i školsku kuhinju, za neke sami plaćamo, za neke nam subvencionira Općina. I učenički dom u kojem je smješten naš najstariji sin Bruno, plaćamo sami – kaže Darija, i dodaje kako u čitavoj situaciji nije najveći problem novac, nego predrasude.
– Javljaju nam se ljudi iz Austrije koji su voljni pomoći nam, kad čuju koliko nas ima. Za razliku od ljudi iz naše okolice, koji nas osuđuju. Naišli smo na predrasude bezbroj puta. Primjerice, kad sam rodila deseto dijete, doktorica me došla pitati znam li uopće kako mi se zovu sva djeca, koliko godina imaju, te jesu li ona uopće kod nas doma, ili su smještena po domovima – otkriva. Na vrata im je dolazila i socijalna služba, koju su im poslali članovi njihove obitelji, no nikada nisu utvrđeni razlozi za oduzimanje djece roditeljima.
Darija se s predrasudama naučila nositi, ali joj najteže pada kada se s njima moraju nositi njezina djeca.
– Druga djeca u školi ih ružno gledaju, ne žele se družiti s njima zato što imaju puno braće i sestara. U nekoliko navrata sam mislila da ću morati ići s njima kod školskog psihologa, jer su kući dolazili potišteni. I sigurna sam da nije problem u djeci, jer sam osobno otišla u školu i doznala da roditelji djeci zabranjuju da se igraju s njima – kaže Darija.

Odličan učenik

Ponosna je na svog najstarijeg sina Brunu, koji ide u drugi razred srednje škole.
– Iako sam u osnovnoj školi imao samo petice i četvorke, oduvijek sam želio biti kuhar i nisam želio upisati ništa drugo. Trenutno sam smješten u učeničkom domu, a kada i dođem kući za vikend, imam praksu, tako da u zadnje vrijeme s braćom i sestrama provodim manje vremena. No, iako sam najstarije dijete, nikad nisam imao neke velike odgovornosti. Oni su svi dosta samostalni i znaju se brinuti sami za sebe – kaže Bruno.
Velika mu je želja, nakon obaveznog trogodišnjeg obrazovanja, završiti i četvrtu godinu, koju bi rado proveo na razmjeni, jer mu dobro idu strani jezici, pa bi želio usavršiti svoje znanje. Trenutno uči engleski i talijanski jezik.
– Ponosna sam na Brunu i na njegov trud, jer iako nam mnogi govore da naša djeca nikad neće završiti školu i da nikad neće postati uspješni, mi ćemo dokazati da to nije istina – zaključuje Darija.